U sklopu projekta “Kognitivno-bihevioralni tretman nasilnog ponašanja za školsku djecu” koji se realizira u saradnji sa In Fondacijom – fondacije za  unapređenje socijalne uključenosti djece i mladih u BiH nastavlja se sa Internets kampanjom o prevenciji nasilja.

U nastavku možete pročitati članak koji je napisala učenica osmog razreda, članica peer support grupe u OŠ “Avdo Smajlović”.

Ja sam Dženeta, imam 14 godina i osmi sam razred OŠ Avdo Smajlović.  Kad je u pitanju vršnjačko nasilje,  želim da vam kažem nešto: ”RECITE NE NASILJU!“

Osnovna škola je najljepši i najzanimljiviji period života, koji treba da provedemo tako što ćemo da se družimo, igramo, pomažemo jedni drugima i zabavljamo se. Međutim u zadnje vrijeme, sve više je tuča, ismijavanja i međusobnog vrijeđanja. Danas smo svi u školama izloženi nasilju, bilo kao počinitelji nasilja, žrtve, ili svjedoci. Vršnjačko nasilje je sve zastupljenije u školi, na ulici, u parku i svim ostalim mjestima na kojima boravimo. Nekad nam se čini da je to dio naše realnosti i da je teško boriti se protiv njega. Ali to nije istina. Mi možemo promijeniti sve to, samo ako shvatimo, da smo svi dužni da reagujemo i zaštitimo onog kome se to nasilje dešava,  umjesto da okrećemo glavu ili još gore smijemo se tome. Moji prijatelji i ja smo odlučili da se borimo. Fondacija “Krila nade” je realizirala kampanju u 4 sarajevske škole, između kojih je i moja. Godinu dana smo vrijedno radili, trudili se i uspjeli u našim školama biti prepoznati kao vršnjačka podrška. Prošli smo puno edukativnih radionica u kojima smo imali priliku da se detaljnije upoznamo sa problemom nasilja i onim što mi možemo da uradimo povodom toga. U našoj školi smo uspjeli probuditi svijest o nasilju, ali nije svuda tako. Mnoga djeca i dalje pate, a – stidljiva, osjetljiva i povučena djeca, djeca koja neće odgovoriti na nasilje.  Zbog toga, svi moramo zajedno biti uključeni u rješavanje ovog problema. Prije svega, roditelji koji moraju sa svojom djecom otvoreno da razgovaraju. Zatim, nastavnici, školski psiholog i vršnjaci,  ali najvažnije od svega  je da moramo raditi na tome, da svako dijete skupi hrabrost i lično se obrati nekome ukoliko ima problem. Zbog toga mislim da se treba organizovati što više ovakvih radionica kako bi još više probudili svijest o vršnjačkom nasilju i dali možda tu hrabrost nekome. Ukoliko je neko žrtva, ili je svjedok nasilja, treba to reći.

STOP TIŠINI KOJA BOLI!

DŽENETA SARAJKIĆ