Opće informacije vezane za nasilje

ONS

Međuvršnjačko nasilje ili bullying je oblik agresivnog ponašanja, koje se ponavlja kroz vrijeme, čiji je glavni cilj da se druga osoba zastraši ili povrijedi (fizički ili psihički). Može biti direktno ili indirektno, verbalno, fizičko, emocionalno, ekonomsko, seksualno i kulturalno. Ključno obilježje međuvršnjačkog nasilja, kao socijalne interakcije je nesrazmjer moći između djeteta nasilnika i djeteta žrtve, i socijalna vidljivost te interakcije, odnosno, odobravanje koje se za to ponašanje od strane drugih vršnjaka – posmatrača, dobija.

Kod jednog dijela djece nasilnika, nasilno ponašanje je više vezano za impulsivnost i slabe socijalne vještine. Ova djeca veći broj situacija doživljavaju kao provocirajuće, zbog čega se kod njih češće javlja agresivna motivacija, odnosno tendencija ka napadu na izvor provokacije.

Na pitanje zašto se neko dijete počne nasilno ponašati ne postoji jednoznačan odgovor. Ipak,  postoje određene osobine porodice i djeteta koje mogu utjecati na razvoj nasilnog ponašanja, kao i osobine školskog okruženja i kulture koje mogu poticati ili sprječavati pojavu nasilja.

Razlozi za međuvršnjačko nasilje

Porodica u kojoj dijete odrasta, kao primarni izvor podrške i učenja, ima ključnu ulogu u razvoju nasilnih oblika ponašanja.  Autoritaran stil odgoja, nedostatak pažnje i topline, svjedočenje nasilnom ponašanju kod kuće, nedovoljan nadzor ili briga roditelja mogu dovesti do toga da se dijete osjeća nevidljivim, bespomoćnim, te da pribjegne korištenju  nasilnog ponašanja kao načinu da povrati moć i kontrolu nad onim što se dešava u njegovom životu.

Sa druge strane, djeca koja u porodicama odrastaju sa previše moći, i koja tokom života dobijaju sve što žele, odgajajući se bez jasno postavljenih granica, mogu razviti uvjerenje da sve u životu treba biti podređeno njima, bez obzira na želje i potrebe drugih ljudi. Oni nasilje često koriste  bez ikakvog moralnog osvrta,  o čemu jasno svjedoče i nalazi studija koji govore da je kod djece s nasilnim ponašanjem primjećen značajan manjak empatije, odnosno saosjećanja prema žrtvama, kao i odbijanje preuzimanja odgovornosti za vlastite postupke.

vrsnjacka grupa Cengic Vila I

Pored  individualnih i porodičnih karakteristika, za razvoj nasilnog ponašanja kod djece, važne su i karakteristike šireg okruženja u kojem se dijete odgaja. Kultura u kojoj se nasilje toleriše bez odgovarajućih sankcija, sistem vrijednosti u kojoj je ”napad najbolja odbrana” promovišu uvjerenja iz kojih agresivnost proizilazi kao najbolje rješenje i najkraći put za postizanje vlastitih ciljeva.

Iz svega navedenog jasno je da je prevencija nasilnog ponašanja, složen i kompleksan problem u koji mora biti uključeno cijelo društvo. Pored edukacije o samoj prirodi međuvršnjačkog nasilja i dinamici socijalne interakcije između svih uključenih u krug nasilja (dijete koje trpi nasilje, dijete s nasilnim ponašanjem, posmatrači), od presudne važnosti je izrada jasnih prevencijskih programa, koji će biti primjenjivi i u školskom i u kućnom okruženju, a koji će se zasnivati na principima pozitivne uključenosti odraslih, postavljanja jasnih i čvrstih granica kad je u pitanju neprihvatljivo ponašanje i konzistentne primjene sankcija za svako kršenje pravila.  Također, svi kao pojedinci dužni smo vlastitim primjerom dati svoj doprinos u kreiranju kulture sa nultom tolerancijom na nasilje.

Posljedice nasilja

Pravovremena i učinkovita prevencija nasilnog ponašanja kod mladih važna je zbog toga što ona prevenira i veliki broj psihoemocionalnih poteškoća za sve one uključene u krug nasilja. Iako je i kod počinitelja i kod posmatrača primjećena veća prevalencija određenih psiholoških tegoba, posebno u kasnijim fazama života, sigurno je da najveće psihološke posljedice nasilja snose upravo djeca koja trpe nasilje.

Izloženost nasilju je veliki stresor koji snažno narušava percipirani osjećaj kvalitete života kod djece. Ipak, većina njih se odlučuje da nikome ne kažu o tome. Iako razlozi za to variraju od djeteta do djeteta, većina ih proizilazi iz osjećanja straha, srama ili nedostatka povjerenja u dostupne socijalne sisteme zaštite.

Dok se jedan dio djece odlučuje na šutnju iz straha da će ako nekome kažu nešto, samo dodatno pogoršati situaciju, drugi šute iz stida, jer misle da će ih odrasli ili drugi značajni ljudi smatrati kukavicama ili slabićima. Također, razgovor o nasilju nužno uključuje i razgovor o njihovom ”nedostatku” odnosno razlogu zbog kojeg se na neki način izdvajaju iz svoje skupine, što je za njih uvijek mučna tema koju po svaku cijenu nastoje izbjeći.  Jedan dio djece, a posebno je to slučaj kod djece koje su bile žrtve porodičnog nasilja, pristaje na nasilje, i zbog toga što, zbog niskog osjećaja samopoštovanja i samovrijednosti smatraju da su na neki način ”zaslužili” loš tretman, ili su ga lično isprovocirali.

Zbog svih navedenih razloga, od izuzetne je važnosti pravovremena intervencija roditelja i škole, prije svega kroz stvaranje atmosfere otvorenog dijaloga u kojem dijete osjeća da može da razgovara o ovakvim iskustvima, a onda i kroz konkretnu pomoć u snalaženju sa nasilničkim ponašanjem.

U nekim slučajevima, indikativan je i psihoterapijski rad, usmjeren na osnaživanje djeteta, kroz procesiranje bolnih osjećanja koje zlostavljanje izaziva,  prepoznavanje i zamjenu maladaptivnih mehanizama suočavanja sa adaptivnijim, i rad na samopouzdanju i povratku kontrole nad onim što se dešava u njihovom životu.

Projekat je podržan od strane Općine Novo Sarajevo.

Podijeli